Matica hrvatska Mostar

banner 2019
You are here: Početna Novosti Novosti RAZGOVOR: Miše Martinović, doajen hrvatskoga glumišta, više od pola stoljeća jedan od stupova Dubrovačkih ljetnih igara
RAZGOVOR: Miše Martinović, doajen hrvatskoga glumišta, više od pola stoljeća jedan od stupova Dubrovačkih ljetnih igara
Subota, 30. lipnja 2012.
mise_martinovic1
MOSTAR SU, OD SAMOGA POČETKA, DANI MATICE HRVATSKE VODILI U BOLJA VREMENA


RAZGOVARALA:
Misijana BRKIĆ-MILINKOVIĆ/VEČERNJI LIST

Miše Martinović, doajen hrvatskoga, a ponajprije dubrovačkog glumišta, od samih je početaka zaštitni znak Dubrovačkih ljetnih igra na kojima je odigrao brojne likove, od onih iz dubrovačke književne baštine, do onih iz najvećih svjetskih dramskih djela. O njemu je, možda ponajbolje, kazao gospar Luko Paljetak:

- Na polju onog uvijek po kazalištu mogućeg, koje je samo drugo, zrcalno lice nemogućeg, vjerojatnog i nevjerojatnog, glumac Miše Martinović hvatač je onih dometa koji su najviši, a ipak nikad nisu izvan nečega sasvim ljudskog, zato da nam se ne bi otuđilo, odalečilo. On je strastveni kvadrator dubrovačkoga kazališnog kruga, čovjek koji je čitav život proveo u teatru, prevodeći ga u nj.

mise_martinovic2

Godine 2009. Miše Martinović dobio je dvije nagrade: Nagradu „Orlando“ za izniman i trajan doprinos umjetničkom programu Dubrovačkih ljetnih igara te Nagradu HDDU-a za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti za ulogu Nika u predstavi "Na taraci" J. Juvančića.

I ove je godine, zajedno s intendantom Dubrovačkih ljetnih igara dr.sc. Ivom Prlenderom i još jednom legendom dubrovačke kazališne scene – Milkom Podrug -Kokotović, bio gost Mostarskog proljeća, gdje je, na svečanosti zatvaranja, zajedno s gđom Milkom, preuzeo Zlatnu povelju zahvalnosti koja je dodijeljena Dubrovačkim ljetnim igrama, za iznimnu potporu i doprinos koje, od njegovih početaka, pružaju Mostarskom proljeću. Budući da je na mostarskoj otvorenoj pozornici te večeri igrana Stullijeva „Kate Kapuralica“, ne možemo a ne prisjetiti se da su upravo u toj predstavi Miše Martinović i Milka Podrug-Kokotović, igrali glavne uloge gotovo četrdeset godina, a prije jednoga desetljeća, zajedno su nastupili na Danima Matice u „Posjetu stare dame“.
Miše Martinović pohodi Matičin festival od prvoga njegovog izdanja.

mise_martinovic3

- I ovogodišnji Dani Matice hrvatske samo su izvrstan nastavak onoga što je Matica u Mostaru počela raditi još prije petnaestak godina i što sam od početka pratio. Jer - ja sam dolazio ovdje kada su na ulicama bile barikade, vani neredi. Kad sam tada došao u ovaj isti hotel „Ero“, upozorili su me da , kada uđem u sobu, na brzinu upalim svjetlo, pogledam nakratko raspored i – odmah ga ugasim. Unatoč svemu, mogu vam reći da je ovaj festival, od prvoga dana, Mostar vodio u neka drukčija, bolja vremena. I da onda nije opljačkana Hercegovačka banka, da se nisu dogodile sve te nesretne okolnosti, Mostar bi danas bio velegrad. Zapravo, reći ću Vam – već se naslućuje da bi to mogao biti jedan lijepi  grad sa svim svojim kvalitetama.

V.LIST: Više od šest desetljeća stup ste Dubrovačkih ljetnih igara. Sjećate li se Vaše prve uloge na Igrama, što danas Igre za Vas znače?

M. MARTINOVIĆ: Iskreno, ne sjećam se baš što smo prvo igrali, premda svi kažemo da je to bio Držićev „Dundo Maroje“. To je, rekao bih, bila prva predstava koja je Dubrovačke ljetne igre okarakterizirala kao teatarski eksperiment u umjetničkom smislu, na otvorenom prostoru. Takav način igranja teatra kakav njeguju DLJI, smatram da se nije dogodio nigdje na svijetu.
Taj eksperimentalni teatar je stvarno, iz godine u godinu, nadopunjavao to svoje htijenje, istraživanje predstava na vanjskom prostoru. Bilo je tu Shakespeara, Moliera, Marina Držića, Stullija… Evo, „Hamlet“ na Lovrijencu tipičan je primjer onoga o čemu pričam. Bio sam ja u „pravome“ Hamletovom dvorcu, u Helsingoru… To je običan dvorac, poput mnogih naših u Zagorju. Ali, čujte, Shakespearov „Hamlet“ na Lovrijecu – takvog će se teško naći u svijetu. Potom, tu je i „Dundo Maroje“  na Gundulićevoj poljani, pa Vojnovićeva „Dubrovačka trilogija“ na tri različita mjesta. To su te tri predstave koje mene i dan-danas podjednako intrigiraju i potiču me da razgovaram s jednim i drugim Ivicom (Prlender i Kunčević, op.a.), s našim ljudima iz teatra koji znaju što je to. Mislim da smo s Ivičinom predstavom „Tužna Jele“ u Pilama, zapravo dosegnuli vrhunac eksperimenta na otvorenom prostoru.

mise_martinovic4

V.LIST: Mislite li da se danas, s obzirom na okolnosti, malo teže vratiti onome iskonskom u teatru?

M. MARTINOVIĆ: U pravu ste. Upravo sam to htio reći. Vrijeme protječe i stalno donosi nešto svoje, nešto novo. Danas, u vremenu kruzera, u vremenu Europe koja nije na dovoljno visokoj kulturnoj razini da može biti zainteresirana za to, raspravljati o takvim pothvatima, vrlo je teško. No, svejedno mislim da je došlo vrijeme da Dubrovnik napokon iskoristi ovo što je stekao iskustvom. Treba se napraviti jedan stalni ansambl - pritom ne mislim da mora stanovati u Dubrovniku – stalni ansambl za Dubrovačke ljetne igre, sastavljen od najboljih koje hrvatski teatar može u ovom trenutku dati. I taj festivalski ansambl trebao bi ponovno napraviti ove tri predstave. Recimo – tri predstave u tri godine. Da se one, u vrijeme Dubrovačkih ljetnih igara odigravaju non-stop, da to bude velika prava reklama za ovaj festival:
- Izvolite, dođite pogledati „Hamleta“ na Lovrijencu, „Dunda Maroja“, „Dubrovačku trilogiju“. Da to bude esencijalni dio kulturnoga Dubrovnika koji treba privući jedan drukčiji tip publike nego što danas privlači.

V.LIST: U predstavi koju smo gledali na zatvaranju Dana Matice u Mostaru, Stullijevoj „Kate Kapuralica“, Vi i Milka Podrug-Kokotović, igrali ste više od 40 godina glavne uloge. S gđom Milkom, zapravo, igrali ste zajedno u velikom broju predstava.

M. MARTINOVIĆ: Da… Milka i ja… Mi smo, rekao bih, glumci različitih senzibiliteta. Ja sam takav da prvo odmah u cijelosti pročitam tekst predstave, proučim dobro ono što  trebam igrati, sagledam u cijelosti. Milka u ulogu ulazi postepeno, dio po dio. Isto kao, recimo, Pero Kvgić. Ja sve moram u glavi imati - odmah.

V.LIST: Pamtite li sve što ste dosad igrali?

M. MARTINOVIĆ: Reći ću Vam – nedavno sam baš listao arhivu, gledao što sam sve igrao. I onda sam došao do zaključka da sam svake godine, a igram više od 60, imao po pet premijera. Svaka predstava imala je po 80 do stotinu i nešto stranica teksta, pa Vi sada sračunajte! Da se vratim učenju uloge… Iskreno, ne znam kako bih uspijevao sve to zapamtiti da nisam imao ovaj svoj način „brzoga uklapanja“. Onda, kad bi se odigrala jedna predstava,  nju sam odmah morao zaboraviti i prebaciti se na drugu. Ona za mene – više ne postoji. Znate, ta akumulacija tekstova u glavi – to je velika opasnost. Zato treba brisati postepeno. Gledam slike s mojih predstava, pa se i sam zapitam: - Ja to igrao?!

V.LIST: Vaša kćerka i sin Perica i Maro također su glumci. Kako ste reagirali kad su Vam rekli da se žele upustiti u glumačke vode?

M. MARTINOVIĆ: Nastojao sam da to izbjegnemo, po svaku cijenu. Perica je bila upisala francuski i talijanski , a onda išla na Akademiju. Pa je onda bilo: - Tata, ja ću jezike i glumu – paralelno… Nije mi to tada bilo drago. To je divno zanimanje, ali mukotrpno. Nema nikakvih rezultata osim toga umjetničkog užitka. To je više pokušaj... Da se razumijemo, nije ni svaka predstava umjetnički  užitak, ali kad se to postigne, to je veličanstveno. To vam vrijedi cijeli život. Gluma je veliki rizik, i to nisam želio svojoj djeci.

mise_martinovic5

V. LIST: Kako ste Vi, uopće, završili kao glumac? Čitala sam u Vašoj biografiji da ste željeli jedno vrijeme studirati pravo, potom Vas je dosta dugo „držalo“ da postanete liječnik. Što se dogodilo?

M. MARTINOVIĆ: Bio sam ratni zarobljenik prvo na Bleiburgu, uslijedio je Križni put, pa sam završio u partizanskoj jedinici na Romaniji. Uglavnom, ondje sam pročitao Pastirsko pismo Alojzija Stepinca, koje sam dao kolegi. To je okarakterizirano kao terorizam i kazneno djelo. Dobio sam 15 godina robije. Odležao u Zenici dvije i pol, pa se 1948. vratio u Dubrovnik. Ondje sam se zaposlio u jednom građevinskom poduzeću. Tada se u Dubrovniku igralo „Rusko pitanje“. No, glavni glumac je ozlijedio rame, a kao zamjenu za njega, preporučio me moj prijatelj Mato Baković koji je bio inspicijent u Narodnom kazalištu i koji je sa mnom odležao u Zenici. Redatelj Perković na licu mjesta me - provjerio, odmah sutra smo igrali predstavu i na jednom papiriću dobio sam obavijest da se, prema službenim potrebama, iz građevinskog poduzeća kao činovnik premještam u Narodno kazalište Dubrovnik. I, eto… Ondje ostao.

V.LIST: Potom Vas je zamijetio prof. Branko Gavella na čiji ste nagovor krenuli za Zagreb.

M.MARTINOVIĆ: Da, sreo sam se s prof. Gavellom… Rekao mi je: - Mali, ti ideš sa mnom u Zagreb! – Profesore, ja sam se oženio, imam malu kćerku, nemam stana u Zagrebu… - Ja ti bum dal stan,  ti nemaš što mislit . To je gotovo… - reče profesor i tako sam se ja obreo u Zagrebu 1956., 1957. Bio sam u ondje nekih sezonu i pol, dobio stan, i srećom – vratio se u Dubrovnik. Ne znam što bi se dogodilo da sam ostao u Zagrebu. Možda bih dosegnuo nešto veću slavu, možda bih se samo „vucarao“ po kojekakvim filmovima“. Bilo je to doba početaka TV Zagreb. Televizija se tada gledala po izlozima butiga. Stani i gledaj u to čudo! Mi smo u to vrijeme, s pokojnim Danielom Marušićem napravili Vojnovićev „Suton“, s ondašnjim kazališnim vrhom, glumcima koji su dobrih 30 godina nosili zagrebački teatar. Snimali smo u Jurišićevoj 4, u jednoj okrugloj dvorani. Kakvi su to samo uvjeti bili! Snimano je s dvije kamere. Ako se samo malo pomakneš ili okreneš, nema te u kadru, pa se opet vratiš u kadar. Ni sad ne znam kako smo mi sve to uspjeli izvesti i uvježbati. Bilo je to užasno maltretiranje, ali smo odigrali sjajno.

V.LIST: Jedna od Vaših najzapaženijih TV uloga bila je uloga Brice u kultnome „Našem malom mistu“. Sinoć sam tijekom predstave Kate Kapuralica čula komentare da Vaš sin Maro jako sliči Vama, a pričalo se o Vašoj ulozi upravo u toj seriji.

M.MARTINOVIĆ: Smojino „Naše malo misto“, Daniel Marušić napravio je po sekvencama. Svaka od tih sekvenci imala je svoj - zašto. Osim toga, kroz tu seriju provlačila se jedna naša „zafrkancija“, na neki način – unutra je ubačen jedan mali hrvatski duh, čega dotad bilo. Mislio sam: - To je dobro: To će zanimati Dalmaciju! Kako je ta serija bila popularna…
Jedanput sam došao u Beograd, nisam mogao hodati ulicom, ljudi su me zaustavljali, vukli za rukav: - Ej, burazeru, dođi, bre, da se napijemo! S Marušićem sam još surađivao. Sjećam se… Završavao je rat u Dubrovniku, snimali smo „Siksta V“. Kod njega je svaka scena bila snimana tri puta: Bio je perfekcionist. Njemu nisu dali puno raditi jer je imao baš tu neku hrvatsku notu što se, u doba bivše države, mnogima nije sviđalo.

V.LIST: I na kraju, kažite nam, gosparu Miše, kako provodite umirovljeničke dane?

M. MARTINOVIĆ: Obožavam svoju unučicu, Marinu kćerku, koja ima osam godina. Predivna je djevojčica. U tom smislu, sin Maro me razočarao… Želio sam još unučića. Zapravo, kad malo bolje promislim, razočarao sam sam sebe što nisam imao još djece. A imao sam mogućnosti odgajati ih i desetero. Danas mi je žao. Perica i Maro bili su divna, pametna, zdrava djeca. Prošetam, družim se s prijateljima, pomognem u kući supruzi koja je djelomice invalid. Ja sam 1. lipnja navršio 86. godina, a, evo, počeo sam i kuhati. Slušam suprugine upute: stavi ovoliko soli, danas ćemo krumpir u kori kuhati, sutra ćemo drukčije… Sve radim što mi žena kaže (smijeh). Svaki dan nosi nešto novo i iznova mu se radujem.

mise_martinovic6
 

Generalni sponzor

ephzhb 2019

Zlatni sponzor

logo hteronet 019

VISOKI POKROVITELJ:

Medijski pokrovitelji

GLAVNI MEDIJSKI POKROVITELJI:

vecernji_logo2

bht-21

prvi_tv

Bljesak LOGO 2

nasa tv

baner m panorama

20 godina MP